среда, 16. април 2014.

Eleonora Duze i Gabrijele Danuncio - Ljubav umetnika

(Gabrijele Danuncio i Eleonora Duze)
Ponekad, kao u igri sudbine, velike figure iz istorije se susreću. I kada se to dogodi, to biva jedan upečatljiv susret.
Venecija, 1895. Gabrijele Danuncio sreće najveću glumicu svih vremena, Eleonoru Duze.
To je početak jedne velike ljubavi, o čemu svedoči prvo pismo koje mu Duze šalje:

"VIDIM SUNCE, i zahvaljujem se svim dobrim silama zemlje što sam Vas srela. Vama svako dobro, i svaki pozdrav. Eleonora " .

Ali Duze nije žena poput drugih. To nije samo prolazna strast za Danuncijem. U Eleonori, Božanskoj, pesnik vidi jedinu glumicu koja bi mogla da tumači njegove drame. Ona, sa svojom tragičnom snagom, veličanstvenošću svog scenskog postojanja. Jedina koja bi mogla da ovaploti veličinu likova koje je on stvorio. Za Eleonoru Duze, D'Anuncio je umetnik koji može dati život novom pozorištu, pesnik koji može uzvisiti njen talenat .
Da li je ovaj susret slučajnost? Ili plod sudbine? Ili možda postoji tajanstveni zakon po kom velike sile ne mogu a da ne privuku jedna drugu, da se ponište i veličaju u isto vreme u susretu sa onim drugim, i tako streme ka stvaranju nečeg velikog, novog, lepog?

(Gabrijele Danuncio)
Eleonora Duze je obuzeta snažnom strašću i osećanjem.
Ona živi ovu ljubav sa velikom žrtvom i velikodušću, dok Danuncio, fokusiran na svoju viziju i zadatak koji je sebi postavio, vidi u svim oblicima sentimentalnosti rizik slabosti .
On je protiv normi, banalnosti, mediokriteta . U njemu sve mora da bude ekstremno, preterano.
Ljubav, dueli, provokacije, čak i prežderavanje slatkišima za kojima je veoma proždrljiv: "Malobrojne  su moje strasti, malobrojni moji poroci; ali i jedni i drugi su ekstremni".

Način života koji ima za cilj da proizvede zadovoljstvo, tu varnicu koja je potrebna da bi se pokrenuo proces njegove energije. Energije koja je život, energije bez koje čovek umire pre svoje smrti. Danuncio eliminiše sve ono što u njemu ne proizvodi energiju.

U novoj Danuncijevoj drami "Mrtvi grad" trebalo je da igra Eleonora Duze, ali pesnik, možda pod uticajem ideje o pozorišnom debiju u Parizu, nudi ovu ulogu čuvenoj francuskoj glumici Sari Bernar. 

Odnos sa Eleonorom Duze se prekida, ali će se nastaviti čim joj pesnik bude ponudio ulogu protagoniste u svojoj novoj drami.
Mnogi optužuju Danuncija da  je iskoristio Duze. Ali da li je bio zaista pokrenut samo prilikom?
Ili možda nije mogao da dozvoli da ono što dominira bude osećanje? On je takođe voleo Duze i nalazio je u njoj najveći izvor inspiracije svog života, ostavši vezan za nju zauvek.
Ali možda ovde još jednom koristimo normalne reči: ljubav, osećanje, senzibilnost, za osobe za koje su ove reči verovatno nosile drugačije značenje.
Osobe čije je ponašanje nama često neshvatljivo.

U međuvremenu, drame Danuncija nisu postizale veliki uspeh. Jedino izvođenje Eleonore Duze ne doživljava neuspeh.  Ali Danuncio se čini neverovatno spokojan i siguran u sebe. Dok publika zviždi i povikuje, on se pojavljuje na proscenijumu, i naklonima i osmesima, zahvaljuje nekolicini koji aplaudiraju.

(Eleonora Duze)
Novi roman:  "Vatra ".
Veliki uspeh, ali i nova kontroverza.
U liku Foskarine se nesumnjivo prepoznaje Eleonora Duze. Njeno fizičko propadanje, njena patološka ljubomora, njen strah od gubitka voljenog.
Kako se osetila  Duze?
Koje su bile njene reči?
"Znam za taj  roman, i ja sam dala dozvolu za štampu, zato što moja patnja, kakva god bila, nije važna kada je u pitanju davanje još jednog remek dela italijanskoj književnosti. I zatim, ja imam četrdeset jednu godinu, i volim ga!"

Njena posvećenost umetnosti i čoveku koga je smatrala najvećim živim pesnikom, bila je potpuna. Ovo je možda pravi primer bivanja umetnikom: totalna i potpuno bezuslovna posvećenost Umetnosti, onome u šta se veruje.

To je najplodniji period Danuncijevog poetskog stvaralaštva.
Tokom jednog letnjeg odmora sa Duze, stvara svoja najveća dela, uključujući i Halkion, vrhunac njegove lirike. Zbirka u kojoj se ističe, svojom zanosnom muzikalnošću, "Kiša u borovoj šumi ".
Pesnik je šetao borovom šumom Versilije sa svojom saputnicom, Eleonorom Duze, nazvanom Hermiona, kada ih je iznenada uhvatio letnji pljusak.
To je eksplozija čulne percepcije, koja prodire u njih dvoje sve dok oboje ne izgube stanje ljudskog bića. Stapaju se potpuno sa biljnim životom usred kog se kreću, u nekoj vrsti metamorfoze koja pogađa njihova tela, njihove misli i snove.

Među različitim razlozima koji su doveli do razlaza između Danuncija i Eleonore Duze, jedna epizoda: pesnik traži od glumice pozajmicu da plati školovanje svog sina, ali posle odlučuje da iskoristi taj novac da kupi sebi konja.
Najnovija demonstracija njegovog apsolutnog egocentrizma, koja još jednom povređuje Duze. Ali zašto to čini?
Da li je zaista toliko impulsivan, neodgovoran, sebičan ?
Ili postoji druga hipoteza? Njegova ljubav prema luksuzu i prekomernosti dolazi iz dobro definisanog pristupa životu: on želi da se bori sa racionalnošću, ili bolje, sa razumom. Suprotstavljajući se tom zdravom razumu koji meri i kalkuliše posledice i prilike. Danuncio želi da ide preko razuma, da ide tamo gde samo umetnik može da se upusti.

Posle devet godina, odnos između Gabrijela Danuncija i Eleonore Duze dolazi do kraja. Glumica piše još nekolicinu strastvenih pisama, pre nego što se pomiri sa idejom da je njihova ljubavna priča završena.

Oko dvadeset godina kasnije, Danuncio dobija vest o smrti Eleonore Duze.

Možemo ga zamisliti kako miluje isklesano lice Duze, koje je oduvek na njegovom stolu, dok izgovara : "Umrla je ona koju nisam zaslužio".

(Isklesano lice Eleonore Duze
na  Danuncijevom stolu, na imanju Vitoriale)

Нема коментара:

Постави коментар